AI može pisati kod. Ali tko razumije ono što isporučujemo?

Kiss the Future AI Summit 2026, Sarajevo — dojmovi s prvog dana o AI agentima, budućnosti softverskog inženjerstva i razgovorima s Engineering Stagea.

Danas, 15. listopada 2026, prisustvovao sam prvom danu konferencije Kiss the Future AI Summit 2026 u Sarajevu, gdje su se okupili stručnjaci iz tehnološke industrije kako bi razgovarali o razvoju umjetne inteligencije i njezinoj primjeni u stvarnim sustavima.

Posebno me zanimao Engineering Stage u Bosanskom kulturnom centru, posvećen razvoju softvera, AI agentima i izazovima implementacije umjetne inteligencije u produkcijska okruženja.

Jedan od najzanimljivijih dijelova programa bio je panel Builders and Operators — What It Takes to Scale AI in the Enterprise, na kojem su sudjelovali Nick Miller (Cursor), Pedro Rodrigues (Supabase), Hani Zahirović (Bloomteq), Shayan Aziz (Xplor) i Elvir Dolić (PALFINGER), uz moderatora Džefrisa Dizdarevića iz Lufthansa Technik.

Iako se razgovaralo o različitim aspektima razvoja AI sustava, posebno mi je ostala u sjećanju rasprava o tome koliko kontrole možemo prepustiti umjetnoj inteligenciji i što danas zapravo znači biti softverski inženjer.

Nick Miller: budućnost razvoja softvera uz AI agente

Bilo je posebno zanimljivo čuti Nicka Millera, Founding Field Engineera u Cursoru.

Govoreći o budućnosti razvoja softvera, Miller je naglasio važnost postupne izgradnje povjerenja u AI agente.

Njegova poruka nije bila da umjetnoj inteligenciji treba odmah prepustiti cjelokupan razvoj, nego da je potrebno uspostaviti okruženja u kojima agenti mogu preuzimati sve složenije zadatke uz odgovarajuće mehanizme kontrole.

“Setting up frameworks where you can trust your agents more.”

— Nick Miller

Posebno je zanimljiv njegov pogled na koncept software factory, odnosno sustava u kojem AI agenti postupno preuzimaju sve veći dio razvojnih procesa.

Takav pristup otvara mogućnost da se inženjeri manje bave ponavljajućim zadacima, a više arhitekturom, donošenjem odluka i rješavanjem složenijih problema.

Trebamo li uopće nastaviti sami pisati kod?

Tijekom završnog dijela panela moderator je sudionicima postavio zanimljivo pitanje: što bi softverski inženjeri trebali prestati raditi već od sljedećeg ponedjeljka?

Shayan Aziz iz Xplora ponudio je prilično izravan odgovor: pokušati tjedan ili dva ne pisati kod ručno, nego promatrati što funkcionira, a što ne, kada se više posla prepusti AI alatima.

Nick Miller nadovezao se komentarom da je i sam razmišljao predložiti nešto slično.

Takva ideja možda zvuči radikalno, ali dobro pokazuje koliko se brzo mijenja svakodnevni rad programera.

Sposobnost pisanja koda više nije jedina stvar koja određuje koliko netko može stvoriti. Sve veću važnost imaju razumijevanje problema, sposobnost organiziranja razvoja i kvalitetno korištenje dostupnih alata.

Pedro Rodrigues: ne isporučujte kod koji ne razumijete

Pedro Rodrigues tijekom predavanja Your App Needs an MCP Server, prvog dana summita. Foto: Din Arijan Dodik.

Ipak, najupečatljiviju izjavu panela, barem za mene, dao je Pedro Rodrigues, AI Tooling Engineer u Supabaseu.

“Stop shipping code that you don't understand.”

— Pedro Rodrigues, Supabase

U nastavku je objasnio kako je generiranje koda postalo iznimno brzo i jeftino, ali da odgovornost za sustave koje razvijamo nije nestala.

Posebno je istaknuo razliku između eksperimentalne aplikacije i stvarnog produkcijskog sustava koji koriste korisnici i za koji plaćaju.

Istaknuo je i da svrha softverskog inženjerstva nikada nije bila samo pisanje dobrog koda. Pisanje koda sredstvo je za postizanje cilja, a taj cilj ostaje rješavanje problema.

S tom se perspektivom u potpunosti slažem.

AI može generirati gotovo čitave aplikacije, ali to ne znači da je posao inženjera završen. Netko mora razumjeti arhitekturu, sigurnosne implikacije, integracije i ponašanje sustava u stvarnim uvjetima.

Pogotovo kada razvijamo softver za druge, nije dovoljno da aplikacija jednostavno radi. Moramo razumjeti zašto radi, kako radi i što će se dogoditi kada nešto prestane funkcionirati.

MCP serveri i nova infrastruktura AI aplikacija

Nakon panela pratio sam i Pedrovo predavanje Your App Needs an MCP Server.

Model Context Protocol (MCP) omogućuje standardizirano povezivanje AI aplikacija s vanjskim alatima, servisima i izvorima podataka.

Kako AI agenti postaju sve sposobniji, raste i važnost infrastrukture koja im omogućuje da sigurno pristupaju informacijama i izvršavaju konkretne zadatke.

Posebno je zanimljivo pratiti kako se alati poput Supabasea prilagođavaju razvoju aplikacija u kojima umjetna inteligencija nije samo dodatna funkcionalnost, nego sastavni dio načina na koji sustav funkcionira.

Budući da se i sam bavim razvojem web-aplikacija i automatizacijom, upravo su mi ovakve tehničke rasprave među najkorisnijim dijelovima konferencije.

Što nosim s prvog dana konferencije?

Moj je glavni zaključak nakon prvog dana summita da umjetna inteligencija ne mijenja samo način na koji pišemo kod, nego i ono što očekujemo od softverskih inženjera.

Automatizacija otvara mogućnost bržeg razvoja i stvaranja kompleksnijih sustava s manje ručnog rada.

Međutim, brzina generiranja koda sama po sebi ne jamči kvalitetu softvera.

Razumijevanje arhitekture, sigurnosti, poslovnog konteksta i odgovornosti za isporučeni proizvod ostaje jednako važno.

AI može napisati kod. Inženjer i dalje mora razumjeti što je izgradio.

To je vjerojatno najvažnija poruka koju nosim s prvog dana ovogodišnjeg Kiss the Future AI Summita.